Predizborne TV debate. U demokratski zemljama – među najgledanijim emisijama. U BiH, nominalno demokratskoj zemlji – pojava koji izumire, zbog sve veće sklonosti domaćih političara monologu.

Kampanje u BiH se obično svode na organizovanje skupova, na kojima se kandidati obraćaju svojim pristalicama. Tu i tamo se iznese poneki program, obeća se da će biti bolje, a zatim nekoliko puta skandira ime kandidata. Kao šlag na tortu, dolazi omalovažavanje političkog protivnika, tvrdnjama, obično, upitnog kvaliteta, što pristalice, opet, isprate aplauzom.

Ako nije skup, jeste onlajn prostor. Rat saopštenjima, svakodnevna je pojava. Ko je šta rekao/uradio/pokazao/dokazao, nerijetko zbuni i novinare, a kamoli građane.

TV DUEL i izbor televizije
Možete li se sjetiti kada ste posljednji put gledali kvalitetan TV duel domaćih političara? Ili, uopšte, TV duel? Poput onog, iz 2014. godine, tadašnjih kandidata za predsjednika Republike Srpske – Ognjena Tadića i Milorada Dodika, a koji je, kako mnogi vjeruju, značajno odredio ishod izbora?!

Zašto kandidati, obično, bježe od takvih emisija? Ili, iz takvih emisija?

Opravdanje za nedolazak, kako su pojedini znali i priznati, nerijetko je televizija koja nije po njihovoj mjeri. Ili, prosto, nedostatak želje da dijele vazduh sa svojim političkim protivnicima. Da ne kažemo – ne žele da ukrste argumente. A kada smo već kod argumenata, možda upravo tu i leži problem. Da li ih, uopšte, imaju?

-Izostanak debate je indikator krize politike i krize personaliteta. Mi imamo pojavu srvaranja pogrešne slike, kada je riječ o političarima i partijama. Prazna retorika je dominantna. Tu nema novih programa, novih rješenja, novih socijalnih mjera, novih obrazovnih programa. O čemu, onda, da se priča? O kriminalu, optužbama sa svih strana, diskreditacijama – kategoričan je sociolog, Drago Vuković.

Kroz debate bi se, kaže, trebalo omogućiti građanima da uistinu prepoznaju nove ideje i nova rješenja, pa da se, na osnovu toga, opredeljuju na izborima.

– Umjesto toga imamo jednostranu, nepotpunu informaciju, punu lažnih obećanja. Mi, nažalost, imamo duboko podijeljeno društvo, i ta podijeljenost se prepoznaje i kroz medije. Jesu li mediji nezavisni? Zašto se glavni politički akteri ne mogu suočiti na više televizija? Da li to oni neće ili im to TV stanice ne dozvoljavaju – upitao je on.

“Orasi u džepu”
Smatra da su TV suočavanja važna. Podsjeća da je gotovo 50 miliona gledalaca pratilo debatu između Džozefa Bajdena i Donalda Trampa, nakon koje se, Bajden, i povukao iz predsjedničke trke.

–Možda akteri bježe od toga, između ostalog, i što imaju puno oraha u džepu, pa bi bilo nezgodno da se to obnaroduje, iako smo svi svjesni da je politika veoma korumpirana – zaključio je Vuković.

Prema riječima komunikologa Mladena Bubonjića, većina domaćih političara se može dovesti u vezu sa demokratskim načelima i principima.

–Političari imaju percepciju da građani njima treba da služe, a ne obrnuto, kako bi trebalo biti. Izbjegavaju bilo kakav kontakt, gdje bi im se moglo postaviti nezgodna pitanja, koja, ne samo da zadiru u njihove djelatnosti, aktivnosti, nego uopšte i u principe kojima se vode – smatra Bubonjić.

Odgovornost političara je, dodaje, da pruže odgovore javnosti.

-Oni to ne žele. Ne možemo reći da nema TV emisija, ali se one uglavnom vode u kontrolisanim okolnostima, u kontrolisanoj atmosferi, s unaprijed dogovorenim pitanjima. Političke partije imaju svoje medije, svoje novinare, svoje voditelje, tako da se stvara privid demokratičnosti i odgovornosti prema javnosti – kategoričan je on.

Iz tog razloga, kaže, građani i ne mogu da procijene ko je bolji izbor za neku od funkcija.

-Političari izjave svoje i to je to, ne žele da sebe dovode u neprijatnu situaciju po njih, da moraju da odgovaraju na neugodna pitanja, a u suštini, na pitanja od izuzetne društvene važnosti i od javnog interesa – zaključio je on.