U političkoj javnosti BiH posljednjih sedmica često se spekuliše o tome kakve su namjere Evropske unije prema Bosni i Hercegovini, a posebno prema rukovodstvu Republike Srpske. Izvori iz diplomatskih krugova s kojima smo razgovarali u proteklom periodu jasno ukazuju na nekoliko ključnih poruka koje iz Brisela stižu, ali koje, kako se čini, nisu uvijek jasno protumačene.

Najprije, Evropska unija nije protiv razgovora sa najvišim zvaničnicima Republike Srpske, niti isključuje bilo koji nivo vlasti iz dijaloga. Naprotiv, u interesu Unije je da se dijalog odvija sa svim akterima – od državnih institucija, preko entitetskih i kantonalnih vlasti, pa sve do opština. Međutim, postoji jasan limit do kojeg je EU spremna da ide u tim razgovorima. Sudski postupci, naročito oni u toku, ne dolaze u obzir kao tema pregovora. Bilo bi, kako tvrde evropski izvori, direktno poniženje bh. institucija da se pregovara o stvarima koje su u nadležnosti pravosuđa.

Evropska unija ne želi miješanje u rad tužilaštava i sudova, niti želi da se dovodi u pitanje nezavisnost pravosuđa koje upravo reformama pokušava dodatno da osnaži. Time EU štiti principe vladavine prava, a ne konkretne aktere na političkoj sceni. Evropski zvaničnici zato kategorički odbacuju svaku ideju da se pitanje, na primjer, presude Miloradu Dodiku, otvara kao političko. Presuda nije pravosnažna, i kako ističu, postavlja se pitanje odgovornosti ako bi došlo do neželjenih posljedica tokom eventualnog hapšenja – pogotovo ako bi drugostepeni sud poništio raniju odluku.

U tom svjetlu, EU upozorava da bi svaki potez koji bi mogao ugroziti bezbjednost ljudi ili izazvati političku destabilizaciju, bio izuzetno štetan ne samo za BiH, nego i za samu Uniju. U tom slučaju, EU bi izgledala kao nemoćan posmatrač krize u sopstvenom susjedstvu.

Još jedna ključna tačka nesporazuma odnosi se na famozne „uslove“ koje EU navodno postavlja. Prema tvrdnjama sagovornika iz evropskih diplomatskih krugova, Unija ne postavlja nikakve političke ultimatume – sve se svodi na pravnu stečevinu EU, poznatu kao acquis communautaire. To znači da su jedini „uslovi“ vezani za tržišnu ekonomiju, ljudska prava, slobodu medija i pravnu državu. Sve drugo – zakoni, mjere i reforme – predlažu države kandidati.

Najbolji primjer za to je tzv. Plan rasta. Taj plan nije spisak uslova koje treba ispuniti da bi se BiH priključila, već je okvir koji državama omogućava da predlože reforme i na osnovu njih ostvare napredak ka evropskom tržištu. Dakle, EU ne diktira sadržaj reformi, već procjenjuje da li ono što zemlja predloži ispunjava zadate kriterijume.

U osnovi, EU poručuje da želi stabilnu, funkcionalnu i pravno uređenu BiH, sa jasno definisanim institucijama i poštovanjem ustavnog poretka. To ne isključuje razgovor ni sa kim, ali postavlja jasne granice kada je riječ o temama koje Unija ne vidi kao svoj mandat – poput direktnog uticaja na pravosudne procese ili mijenjanje unutrašnje ustavne strukture BiH.

Evropski put BiH, prema tome, zavisi manje od evropskih „zahtjeva“, a mnogo više od domaće spremnosti da se provode reforme koje vode ka zajedničkom cilju. U tom smislu, evropska poruka je jasna – EU je tu, ali odgovornost je u rukama domaćih aktera.