„Dragane, izvini.“ Dvije riječi izrečene javno, ali odjeka dubokog i slojevitog. Kada se predsjednik Vlade Federacije BiH Nermin Nikšić odlučio da se javno izvini lideru HDZ-a Draganu Čoviću, učinio je mnogo više od pukog izraza ličnog kajanja. U suštini, priznao je da su političke odluke u BiH – ili barem neke od ključnih – donosili oni koji nemaju ni pravo glasa, ni odgovornost pred građanima ove zemlje.

U konkretnom slučaju, riječ je o Zakonu o južnoj gasnoj interkonekciji, koji je, prema Nikšićevim riječima, usvojen pod pritiskom tadašnjeg američkog ambasadora Majkla Marfija. Ako je suditi po političkim signalima koji dolaze iz Sarajeva i Mostara, zakon jeste usvojen – ali uz rezervu i, što je još važnije, uz priznanje da nije rezultat domaćeg političkog dogovora, već spoljnog uticaja.

Marfi, kojem politička scena BiH sve češće upisuje ulogu neformalnog upravnika države, nije krio interesovanje za ovaj zakon. Njegovo lobiranje nije se završavalo iza zatvorenih vrata – pojavljivao se i u online obraćanjima zastupnicima u federalnom parlamentu. I premda bi to u nekoj drugoj državi predstavljalo presedan, u BiH je dočekano ili sa nijemim odobravanjem, ili sa ogorčenjem – zavisno s koje strane entitetske linije dolazi reakcija.

Za Dragana Čovića nema dileme: Marfi je bio ključni motivator političkih dogovora. Sam je priznao da je američki ambasador „motivisao“ Bošnjake da glasaju za Južnu interkonekciju, baš kao što je njega i njegovu stranku motivisao da uđe u vlast s Trojkom. „Na to više nikad neću pristati“, izjavio je Čović, priznajući samim tim da je ranije pristao – i to ne zbog političkih principa, već zbog međunarodnog pritiska.

Upravo ta riječ – pritisak – postaje ključ za razumijevanje Marfijeve diplomatske doktrine u BiH. Nije to bio dijalog, nije bila diplomatija u klasičnom smislu. To je bila upotreba političke sile u rukavicama, gdje su ambasade postajale centri moći, a domaći lideri njihovi izvođači radova.

Na to već godinama upozorava Milorad Dodik, koji je Marfiju sarkastično nadjenuo nadimak „vegeta“ – jer se, kako tvrdi, „miješa u sve“. Ali Dodik nije jedini koji to primećuje. Bojan Šolaja iz Centra za međunarodne i bezbjednosne studije podsjeća da ova praksa nije počela sa Marfijem, već je riječ o kontinuitetu stranog tutorstva koje traje već tri decenije. Ipak, simbolička težina Marfijevog perioda ogleda se upravo u tome što su i politički akteri Federacije BiH – makar u retrospektivi – priznali mehanizme i posljedice tog uticaja.

Šolaja podsjeća i na vezu između američke ambasade i Kristijana Šmita, kojeg Republika Srpska ne priznaje za visokog predstavnika. U jednom trenutku, američka ambasada je javno podržala njegov potez i prije nego što je on to sam učinio. „Mi živimo u društvu u kojem drugi diktiraju pravila i odlučuju o našim sudbinama“, poručuje Šolaja, zaključujući da BiH nije država u punom smislu, već „protektorat s neokolonijalnim upravnikom“.

U istom tonu govori i pravnik i politički komentator Bojan Grmuša, koji zahtijeva institucionalnu reakciju. Ako je tačno da je zakon usvojen pod pritiskom neizabranih lica, kaže on, onda nadležna tužilaštva moraju da biraju – ili procesuirati Nikšića zbog priznanja, ili Marfija zbog navodnog pritiska. „Treće nema. Odnosno ima – nema, onda, BiH.“

I tu dolazimo do srži problema. Kada predsjednik jedne vlade javno prizna da njegova vlada usvaja zakone koje smatra štetnim, i to pod pritiskom ambasadora, kako se više može govoriti o suverenitetu, ustavnosti, ili vladavini prava? Kako se može očekivati povjerenje u institucije kada ih vode ljudi koji priznaju da ne upravljaju procesima, već reaguju na signale izvana?

Kao u ogledalu, Marfijeva era u BiH reflektuje dublji politički problem: manjak domaće autonomije, odsustvo principijelne politike i prihvatanje političke pasivnosti kao norme. Da li je to kraj iluzije o samostalnosti BiH, ili početak otvorene debate o stvarnom stanju u zemlji – pitanje je koje će, možda, konačno biti postavljeno. Ali teško da će odgovor doći iz Sarajeva. Možda iz Vašingtona.