U bosanskohercegovačkoj politici, granica između optimizma i razočaranja često je tanka poput diplomatske kurtoazije. Tako je i nova koalicija, koja je trebalo da bude simbol napretka, već nakon prvog susreta počela da pokazuje znakove hronične disfunkcionalnosti.

Sastanak u Kupresu, inicijalno viđen kao prilika za zbližavanje opozicije iz Republike Srpske i HDZ-a, u Parlamentu BiH je prerastao u još jednu rundu iznošenja „želja i zahtjeva“. Svi su, kako to obično biva, deklarativno spremni na kompromis. I svi su, očekivano, ostali pri svojim pozicijama. Rezultat? Sastanak najavljen za 10. april u Banjaluci otkazan – zbog osjetljivog istorijskog datuma, mada je pravi razlog vjerovatno dublji i složeniji.

A novi datum? Ne zna se. Niti se, zapravo, zna da li će ga uopšte biti.

Simptomatična je i reakcija Dragana Čovića koji, upitan o daljim koracima, odgovara pitanjem: „O kojem sastanku govorite?“ I to više ne ostavlja mjesta sumnji – nešto u tim odnosima više nije konstruktivno, bez obzira na retoričke etikete.

Neki, poput Nebojše Vukanovića, već neko vrijeme upozoravaju da Čovićeva otvorenost ka opoziciji Republike Srpske nije ništa drugo do taktičko odmjeravanje snaga. Vukanović sumnja da se iza priče o izbacivanju Dodika iz kombinacije krije priprema izgovora: „Htjeli smo, ali niste vi podržali Izborni zakon.“

U međuvremenu, HDZ bez konsultacija s partnerima gura upravo taj zakon u Dom naroda. Klub Bošnjaka napušta sjednicu, a ona biva prekinuta. Uz to, HDZ podržava SNSD u odbijanju smjena kadrova poput Špirića, Košarca i Amidžića. Tvrdo savezništvo sa SNSD-om u ključnim trenucima, uz istovremene pregovore sa opozicijom, ostavlja prostor za pitanje: ko je ovdje iskren, a ko blefira?

Predsjednik SDS-a Milan Miličević ne gaji iluzije. Kaže da su očekivanja niska i da je suština svega – da se razgovara. I to eventualno, ako se svi slože. Možda 14. ili 15. aprila. Ili možda ne.

U ovoj atmosferi neizvjesnosti, politički analitičari nude različite scenarije. Enver Kazaz vjeruje da je koalicija između opozicije iz RS, Trojke i HDZ-a jedina formula stabilnosti. Kaže da će razum prevladati, i da je riječ o istorijskoj šansi koju ne treba propustiti. Vidi signal u Čovićevim distanciranjima od Dodika i podršci koju mu daje Zagreb.

Ivana Marić, s druge strane, podsjeća da je Čović pragmatičar koji teško napušta stare partnere bez garancije. SNSD je, kaže, postao kooperativniji pod prijetnjom smjena – više zakona su usvojili u dvije sedmice nego u godinu dana. Trojka ih, ipak, ne želi nazad.

Marićeva sugeriše da Čović možda koristi ovu pauzu da da Dodiku šansu da pridobije Trojku. Ipak, ni povratak stare koalicije sa SDA i DF-om nije sasvim isključen. Sve zavisi od trenutnog rasporeda moći, interesa i – blefa.

Na kraju, što je više „konstruktivnih sastanaka“ bez konkretnih dogovora, to je jasnije da politička realnost BiH ne zavisi od retorike, već od dogovora koji još uvijek – niko iskreno ne želi.