Ako je ikada postojala jasnija ilustracija kolonijalnog mentaliteta u bosanskohercegovačkoj politici, onda je to upravo ono što se događa u Federaciji BiH. Dok Republika Srpska insistira na dijalogu i poštovanju Ustava, sarajevska Trojka (SDP, NiP, DF) servilno prati uputstva stranih namesnika, a onda se, kad im postane neugodno, kolebljivo izvinjava – kao što je federalni premijer Nermin Nikšić učinio pred Draganom Čovićem.
“Poštujemo strance, ne Ustav”
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je tačno ukazao na suštinu problema: “Mi želimo da poštujemo Ustav BiH, oni žele da poštuju strance.” I dok Dodik poziva na razgovor, Trojka odbija svaki dijalog sa Srpskom, ali brzo prihvaťa “savjete” Kristijana Šmita i bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja. Čak su i sami priznali da su pod njihovim pritiskom preglašavali Hrvate – što Nikšić sada, u stilu osnovnoškolskog đaka, pokušava da opravda izvinjenjem.
Kakva ironija: stranci koji nemaju mandat naroda BiH donose odluke umjesto izabranih predstavnika, a Trojka ih poslušno sprovodi, nazivajući to “borbom za ustavni poredak”. Koji poredak? Onaj koji se piše u Briselu i Washingtonu, a ne u Sarajevu?
Patetična politika izvinjenja
Najtužnije u ovoj priči je koliko je Federacija BiH postala ovisna o stranim mentorima. Željka Cvijanović je s pravom primijetila: “Ne može doći jedan ambasador da vam naredi kako ćete glasati, a onda se poslije izvinjavati što ste bili nefer.” Ali to je upravo ono što se dešava. Trojka nije sposobna voditi vlastitu politiku – ona je tek glasnogovornik tuđih interesa.
A šta dobijaju zauzvrat? Podršku za uvođenje sankcija protiv političara iz Srpske, kako bi skrenuli pažnju sa sopstvenih neuspjeha: korupcije, ekonomske propasti i institucionalnog haosa u Federaciji.
Šta će biti kad Šmit ode?
Ključno pitanje je: šta će se desiti kada Kristijan Šmit napusti BiH, a Kancelarija visokog predstavnika konačno zatvori svoja vrata? Tada će Trojka i njeni sličnici ostati licem u lice sa stvarnošću – a ta realnost je da su godinama gradili politku na tuđim naredbama, a ne na volji građana.
Republika Srpska, s druge strane, ima jasnu viziju: suverenost, dijalog i poštovanje Ustava. Dok Federacija tone u unutrašnjim sukobima i ovisnosti o strancima, Srpska pokazuje da postoji alternativa – politika koja se ne gradi na izvinjenjima, već na principima.
Ako BiH ikada želi da bude funkcionalna, mora prestati da bude igračka stranih interesa. A to će se desiti samo kada političari u Federaciji shvate da su odgovorni prema svom narodu – a ne prema ambasadama i visokim predstavnicima. Do tada, njihova politika će ostati samo patetična melodrama između izvinjenja i tuđih naredbi.
